subota, 22. veljače 2025.

I što ćemo sad sa svim tim pjesmama

To sam prvo pomislio na sudu.
Kad je sutkinja zaurlala na mene
pomislio sam, pa ja sam sad ostao
nijem. Što ćemo raditi sa svim
tim mojim pjesmama, odbačenom djecom
koju nitko nije htio osluhivati,
osim slijepog, nečujnog drveća.

Kad bi me pitali "jesi li ikad pisao pijan"
ja bih im obično odgovarao, a jeste li
vi ikad pisali trijezni.

Nisam ja pisao pjesme, nego alkohol
u meni je progovarao.
I ta bolećiva drveća zapravo
su odražavala moju bolećivu i nježnu nutrinu. Prazne ulice zagrebačke,
bile su slika i prilika moje prazne nutrine.

Ja nisam trebao tražiti inspiraciju.
Ona je stajala tu predamnom na stolu.
I u tim trenucima grižnje savjesti,
pokušajte pogoditi kako sam je zatomljivao.

A pisao sam u cijelim spektrima boja,
Od onih najtamnijih, do najsvjetlijih.
Kao neka slika u pjesmama.
Pisao sam i u slobodno i u tzv. radno vrijeme.

A pjesnički ego je velik.
On misli da mora biti glasnogovornik nijemih. Od drveća, do beskućnika,
do pasa lutalica.

Tako to ispadne kad ima alkohola.
A što sad kad ga nema.

Pa ništa.
Kao što vidite, evo i dalje pišem.
A i ono staro,
nijemo drveće,
kao da i samo polako
počinje, micati svoje grane.

Te neke drugačije vrste smrti

Postoje smrti koje se ne mogu
mjeriti kilogramima i nemjerljive su.
Gubitak člana obitelji je nenadoknadiv.
Znamo to dakako.

Ali postoje i te neke drukčije vrste smrti
od kojih opet čovjek nekako umre.
Recimo ja umrem kad umre neki kafić
u kojem san proveo veći dio svoje mladosti.
Kafić na kojem piše naljepnica "zatvoreno."

Jedan takav sam nedavno vidio.
A baš sam htio pojesti hamburger
Nisam mogao jesti.
Imao sam osjećaj kao da jedem na nekom
zagrobnom mjestu.

Sva je srića
što je bar na tržnicama ostalo sve isto.
Iste gospođe koje prodaju svoje
torbice od skaja
dragi dobri šverceri
koji varaju državu
I pomislim si
"dobro je ljudi, barem je ovdje ostalo sve isto."

A onda opet novo grobilište
Lanac novih zgrada.
Tako oni sad to zovu.
Ostakljeni, sterilizirani stanovi
koji svi izgledaju isto
Ostakljeno, sterilizirano
I svi se ponašaju kao
razvedeni bračni parovi
Ne gledaju jedni u druge
Nego svako na svoju stranu.

Imam osjećaj kao
da smo svi u skafanderima
lendimo u međuprostoru
i svi kupujemo po nekim
akcijama.
Ne ne mogu ni tu
kupiti hamburger
izgubio
sam apetit.

Sve miriše po nekoj dezinfekciji.

I tada si obično
nađem neki kafić
u kojem nikad nisam bio
ali je barem uvijek ostao isti.

Gledam u šipražja
u živuće ljude
i mislim si
e barem me ovdje
šupci
nećete nikad pronaći.

Tema je ne tema.

Tema je kako ne razgovarati.
Kako ne upoznati sebe.
I najjače mi je kad mi ljudi kažu:
"Upoznaj svoje unutrašnje ja."
"Sklopi kontakt sa svojim unutrašnjim ja."

Ali čovječe zašto bih htio sklopit
kontakt sa svojim unutarnjim ja, pitam ih.
Svaki put kad bih pokušao sklopit
kontakt s tzv. ženskom stranom svojom
završilo bi tako da bih je morao tetošit,
da bih morao slušati ta njezina unutarnja
histeriziranja, s svi moraju znati da sam tako "macho."

Ili upoznaj samog sebe, "upoznaj svoje traume."
Ali čovječe zašto bih htio upoznati svoje vlastite "traume."
Svaki put kad pokušam upoznati
vlastite traume, dočeka me bar još pet novih trauma za koje nisam ni znao da postoje i mašu mi veselo me pozdravljajući, "Hej Vjeko mi smo tvoje nove traume, pozdravi nas."

Kažu ljudi, "život je predstava."
A ja kažem da je "predstava život."

Jebiga, ja bih volio da mi je netko dodijelio bolju ulogu.

petak, 12. travnja 2019.

DZIN

Džin

Kao zrak sam. Tratinčica od hrastovih listova.
i rosa na mokrim nogama.
U prošlom životu narastao sam
vise od džina. S pupčanom vrpcom oko vrata.
I mahovinom oko prsiju.
Amor je bio manji od mene.
Ali ipak veći. Pogodio me iz neposredne blizine
kad sam mirno odmarao srce ispod nebodera.
Livade su procvale.
Tajne okoštale. I svuda oko mene
kretali su se ljudi kazem vam.
S obličjima ljudi i rukama džinova.
Dan je ipak bio prekratak.
Kao da mu se sva rijeka Nil izlila u njedra.
I proplakala. Nježno. Nježnije od duga dana.

SJEDIM

SJEDIM

Ne s ije.
Nego pasivno. Sjedim
dok se ne umorim od sjedenja.
I sijedim i sjedim.
Ruke mi na fotelji poprimaju
bore četrdesetogodisnjaka.
Lice mi je dvadesetogodišnjaka.
A i ono ce osjediti svoje bore.
Pretvaram se da sam Aleksandar.
I nijedna bitka me neće umoriti.
Dok sjedim. Sjedenje je moja naša vaša
kulturološka, civilizacijska i svaka
druga tekovina. Čuvajmo sjedenje
kao zjenicu oka svoga.
Ako vlada misli da cemo presjediti
svaku njezinu lošu odluku
da ćemo prespavati i mladost
za foteljama i uredima
e pa potpuno je u pravu.
Zapravo mi više ni ne sjedimo.
Mi ubijamo oko samo.
Dok u konačnici potpuno ne zaspemo.
Mladost cemo ponijeti u kuferima.

DRUGI PUTA ĆEMO BOLJE

DRUGI PUTA CEMO BOLJE

Drugi puta cemo bolje. Recimo
ako smo sad zatvorili pticu u krletku
zatvorimo je opet. Mozda ce slijedeci
put nauciti letjeti u svom zatvorenom
kavezu.
Kad se krecemo krecimo se samo od
tocke A do tocke B.
Tko zna ako prodremo strijelom nebo
mozda se prepadnemo sami sebe
znajuci da je tamo negdje bilo bolje.
I samo da se ne uzrujavamo, molim vas.
Drugi puta cemo bolje. Ovo je bio neuspjesni eksperiment samo.
A na pogreskama se samo uci.
I podic cemo nove pjesnike
Tamo gdje su umrli stari.
Sve sa njihovim starim licima.
Recimo da smjestimo Kamova
na katedre fakulteta. Tamo gdje nece
moci gledati svoja gladna rebra.
Neka filozofira covjek. Ta moze mu se.
Drugi puta cemo najbolje.
Srusit cemo planine i okopnit cemo im
snijegove. Tri kilometra dalje
shvatit cemo da se u gojzericama
ne moze uvijek gacati po potoku.
Nego su ponekad dovoljne samo patike.
Obicne suse sto se kaze.
Neprohodne puteve cemo prokrciti.
Radnicima dati da se najedu.
S listova drveca gledati kako nam kaplje
vode padaju na dlan.
Sve to uredno placajuci dorucke
i rucke i vecere u nasim pansionima.
A onda sjutra nestati.
Kao da nikad nismo ni postojali.
U nepoznatim licima i metamorfozama.
Da, drugi puta cemo bolje.
Da, hocemo.
Samo ne znam kad.

BEBA

BEBA

Tu kraj mene u susjedstvu
beba place. Dere se.
Bolje receno.
Mater je njezno ziba.
(jer djevojcica je).
No dijete se dere.
I neobicno odzvanja njegovo deranje
kroz zatvorene rolete nimalo uznemirenih
susjeda. Kroz neobicnu tisinu
to dijete se dere.
I kroz njegov plac, odjekuju placevi
svi porusenih tvornica koje su trebale
proplakati. I odraslih ljudi u njima.
Samo to dijete se dere.
Odrasli su valjda nasmijeseni.
Ili sta li.
Dijete se dere i dere i dernjaci se.
Sve da bi ga majka njezno uzibala.
A dijete se onda potom toga smijalo
jelte.
Neozbiljna stvorenja.
Ta djeca je l'.